Pozdrav, Viteški Gospodo! Hvala vam što ste izdvojili nekoliko minuta da mi dopustite da uđem u vašu poštu i podijelim neke misli o našem divnom Redu. Samo podsjetnik za sve – ove poruke su osmišljene da budu lako probavljivi odlomci od otprilike 4 minute čitanja, i po svojoj prirodi, nisu sveobuhvatni epistolar s detaljnim komentarima o svakoj temi. Još jednom, cijenim vaše pozive, bilješke i e-mailove, stoga ih molim da ih nastavite slati!
Nedavno su me pitali: “Zašto si slobodni zidar?” Odgovorio sam standardnim odgovorom: “To je obiteljska tradicija već četiri generacije.” Osoba koja je postavila pitanje odgovorila je: “Sjajno, ali zašto si slobodni zidar?”
Postao sam slobodni zidar zbog obiteljske tradicije. To je istinita izjava. Ostao sam slobodni zidar jer sam zavolio pouke, lekcije i vrijednosti koje sam naučio tijekom 40 godina koliko sam slobodni zidar.
Postao sam strastveni slobodni zidar zbog slabosti koje sam primijetio koje treba riješiti na svim razinama i u svim dijelovima slobodnog zidarstva.
Imamo izazove/slabosti/prilike u mnogim područjima – regrutiranje, rituali i programi da navedem tri. Danas bih želio adresirati jednu koja je bliska srcu: Kako se brinemo (ili ne brinemo) o našim suprugama, udovicama, siročadi, drugima u potrebi i našim vlastitim braći. Nešto od toga sam već podijelio u prethodnim porukama, ali ovaj tjedan “skidam flaster” i dijelim što me čini tako strastvenim u vezi naše Bratovštine.
Godine 1991. godine, moj otac djed, slobodni zidar već 49 godina, preminuo je. Bio je izuzetno aktivan u mnogim masonskim grupama na sjeverozapadu Ohija. Više od 150 muškaraca okupilo se na njegovom masonskom memorijalu. Pogodite koliko puta ga je kontaktirala njegova udovica, moja baka, njegova loža, dolina, poglavlje, vijeće, komandirija ili Shrine u sljedeće dvije godine prije nego što je umrla? Nula. Godine 1994., moj otac je iznenada preminuo. Kao i njegov otac, bio je vrlo aktivan u masonskim grupama na sjeverozapadu Ohija, i opet, više od 150 muškaraca prisustvovalo je njegovom masonskom memorijalu. Koliko puta je njegova udovica, moja maćeha, kontaktirana od strane bilo kojeg od njegovih masonskih braće nakon njegove smrti do njezine smrti 2015. godine? Nula. Godine 2015., muž moje sestre poginuo je u prometnoj nesreći na motoru kada ga je udario tinejdžerski vozač velikom brzinom. Poštovan broj prisutnih na njegovom masonskom memorijalu. Od tada, moja sestra je kontaktirana od strane njegove lože tri puta. Dvaput nakon što sam osobno nazvao tražeći pomoć oko osnovne pomoći u čišćenju oluka (ne može se penjati po ljestvama) i nekoliko pospremanja lišća. JEDAN brat se pojavio nakon svakog poziva. Treći posjet bio je da dostavi viseći košaricu cvijeća za Majčin dan.
Ovo nije način na koji bismo trebali brinuti o suprugama, udovicama i siročadi naših braće. Gorak sam zbog toga što mi, slobodni zidari, javno pravimo toliko veliku stvar o tome kako se brinemo o ljudima i bit ćemo “tu” za obitelji naših braće, ali kada dođe do toga, ne samo da ne uspijemo, već potpuno zakazujemo.
Molim vas, nemojte pogrešno shvatiti – znam da postoje iznimke u iskustvima žena u mom životu. Čak znam za neka, jer sam bio uključen u njih. Ali ja sam samo jedna osoba i, koliko god to želio, ne mogu pratiti svaku udovicu i siroče u svakom tijelu kojem pripadam. Većina onih s kojima imam kontakt bili su izuzetno ljubazni i zahvalni kad ih kontaktiram, i također odbijaju kad ih pitam ima li nešto što ja ili tijelo kojem je pripadao njihov suprug mogli učiniti za njih. Postoje i neki kojima sam tu da pomognem ili, kada je riječ o nečemu izvan moje osobne sposobnosti ili seta vještina (na primjer, ne radim tapetiranje, vodovod ili električne radove), činim sve što je u mojoj moći da pronađem brata koji može obaviti te stvari. U rijetkim slučajevima kada ne mogu pronaći brata koji može, trudim se surađivati s ložom ili nekim drugim tijelom da preuzmem barem neki, ako ne svi, troškovi angažiranja izvođača radova.
Ono što me još više muči je kada propustimo brinuti se za “kućanstvo vjernih”, ali ćemo se potruditi pomoći nekome tko nema apsolutno nikakve veze s našim Bratstvom. Naravno, užasno je kada netko potpuno nevin bude teško ozlijeđen u aktu domaćeg terorizma, na primjer, i trebamo pomoći kada je to prikladno i moguće. Međutim, mislim da ne ispunjavamo svoje obveze i zavjete kada veliko tijelo uputi apel na cijelu jurisdikciju i prikupi desetke tisuća dolara kako bi podržalo jednu žrtvu, a zatim kaže bratu koji treba skromniji iznos zbog gubitka posla da “nema mehanizma za pomoć” i da bi brat trebao “razmotriti prodaju svoje kuće.” Ovakav odgovor dogodio se više od jednom diljem naše velike Bratovštine.
Takvi incidenti me čine strastvenim u vezi naših obveza, zavjeta i vrijednosti. Zato sam pokrenuo Projekt 40 Milja kad sam bio Veliki Prelat. Moj cilj bio je pružiti barem neku podršku gdje god sam to mogao osobno i barem obavijestiti Velike Komandirije o situacijama unutar njihovih jurisdikcija gdje su se viteški redovi suočavali s potrebama – neki veliki, neki mali – koji su mi privukli pažnju. Bio je to ograničen uspjeh, s obzirom da su se neki javili, iako ne u brojevima koje sam se nadao. Svijest je bila ograničena u svom dosegu – spomen na Odjeljnim konferencijama, poveznica na našoj web stranici Velike vojnog reda, članak u časopisu Vitez Templar. Pandemija je svakako imala utjecaj. Možda sam mogao više osobno učiniti kako bih promovirao program. Zahvalan sam što je ovaj trienijum nastavljen od strane našeg Velikog Prelata i Pridruženih Velikih Prelata.
No, to nije dovoljno, niti ikada ne može zamijeniti osobni kontakt i pomoć koju mogu pružiti Viteški Gospodari podržavajući svoje lokalne članove i obitelji. Zakleli smo se to učiniti, obećavajući svoju čast kao kršćanski slobodni zidari dok klečimo pred Bogom na oltaru. Obvezani smo bolje. Doista, moramo bolje.
Kasni predsjednik Doma, Thomas P. “Tip” O’Neill, često je rekao: “Sva politika je lokalna.” To možda jest istina, ali predlažem da je “Sve slobodno zidarstvo lokalno”. Samo razmislite, moji Fratri – danas nas je otprilike 65,000. Nijedan od nas ne može napraviti razliku na nacionalnoj razini, ali zamislite utjecaj ako bi svaki od nas preuzeo barem jednu udovicu ili siroče Viteza Gospodara kao svoju osobnu misiju, kao i samo jednu osobu ili obitelj koja nije povezana s Templarima a koja bi mogla biti u potrebi? To bi utjecalo na živote barem 130,000 ljudi blizu nas. Čak i ako bi polovica onih kojima smo pomogli ili ponudili pomoć rekla dvoje svojih poznanika o “onome prijateljskom Vitezu Templaru” koji je učinio djelo ljubaznosti, još 130,000 ljudi bi čulo za naš rad i naš Red. Možda bi jedan od deset onih koji su čuli za naš rad mogao učiniti isto, dosežući dodatnih 13,000 ljudi. Možda nije toliko zarazno kao COVID-19, ali siguran sam da će imati utjecaja u našim zajednicama kao i u životima onih koje smo pomogli.
Ova jedan-na-jedan komunikacija ne mora biti aktivnost “jednom i gotovo”, niti mora biti “učini nešto svaki tjedan ili mjesec”. Možda nećemo čistiti oluke svakih šest mjeseci ili lopatiti snijeg nakon svake oluje ili dostavljati namirnice za nekoliko tjedana u veljači (dugo nakon što su košare s hranom za Dan zahvalnosti i Božić su iscrpljene). To može biti samo brzi telefonski poziv, ručno napisana bilješka ili brzi posjet. Briga za one o kojima smo se zakleli brinuti nije nešto što radimo radi njezine intrinzične vrijednosti ili vrijednosti, niti da bismo “osvojili bodove” na nekoj kartici dobrih djela za Boga. Radimo to jer smo Viteški Gospodari i to je jednostavno ono što radimo.
Da, strastveno se posvećujem ovome, baš kao što sam strastven u jačanju našeg Reda i postavljanju na put rasta i obnove. Također sam strastven u tome da ne možemo rasti i mijenjati naš trenutni smjer ako ne uspijemo živjeti svoje zavjete i pokazati naše temeljne vrijednosti. Ako to učinimo, oni koji vide naša dobra djela proslavit će našeg Oca koji je na nebesima, a oni koji odluče uzeti mač i štit i pridružiti se našem zajedničkom radu će znati ne samo što govorimo, već i kako to učiniti što govorimo.